Slijedili su i duhovito i poticajno napisani članci u Istarskoj Danici pretežno o istarskim freskama (Lindar, Draguć, Beram).
Njegove smo članke čitali, kao đaci, sa živim zanimanjem, a nakon svakog čitanja bili smo pametniji, sebi i drugima. Objavljivani su zatim
i članci na stranicama Riječke revije, a zatim članci i rasprave u Bulletinu Instituta za likovne umjetnosti JAZU. Urednik Ljubo Babić
poticao ga je na pisanjei istraživanje. Kao da se sav svijet starine otkrivao pred Brankom Fučićem: cijeli niz fresaka otkrivao se sa zidova
seoskih podružnih crkvica, a on je otkrivao do tada nepoznata slikarska imena: Vincent i lvan iz Kastva, Anton iz Padove, to jest istarske
Kašćerge, Šareni Majstor, Albert iz Konstanca i mnogi drugi. Interes lovca se širio sa svakom novom lovinom: od fresaka prema
zapisima, grafitima, od grafita prema knjigama i zapisima u njima, od knjiga prema uvezima i tako prema svemu što čini svijet glagoljaša.

Kad je 1982. izašlo njegovo kapitalno djelo Glagoljski natpisi otkrilo se bogatstvo glagoljskih zapisa, grafita, ali je iskrsla i
topografija glagoljaštva. U Uvodu urednici edicije, Josip Hamm i Anica Nazor, ističu da se broj glagoljskih natpisa u knjizi kreće oko
1.000, a više od polovine te građe otkrio je i pročitao Brako Fučić. Treba napomenuti da i ono što su drugi jednom pronašli i pročitali,
Fučić je ponovno provjerio, pročitao i snimio. Među dragocjenim spomenicima koje je otkrio spadaju i oni koji su u temeljima hrvatskoga
glagoljaškog inventara. Iz glagoljske topografije otkriva se jedna važna činjenica: najstariji i prvotni prostor glagoljaštva jesu Istra i
Kvarnerski otoci. U Predgovoru na 23 stranice velikoga formata, u dva stupca, Fučić je u nekoliko segmenata prikazao cjelokupnu
problematiku koju objavljena građa sadrži, pokreće i otkriva: Topografija i kronologija, Transliteracija i čitanje, Paleografske napomene,
Ambijenti glagoljskih natpisa. A zatim slijedi dragocijeni Katalog - od istarske Bačve do slovenskog Žunovca, zapravo do natpisa u
prijepisu, s nepoznatog mjesta iz Istre koji je ostao sačuvan na jednoj jedinoj cedulji (u mojem vlasništvu?). Slijede zatim indeksi:
osobnih imena, prezimena i nadimaka, epiteta i zanimanja, toponima, ktetika i etnika, a zatim i opći glosarij. Knjiga spomenik!

Ova je znamenita knjiga bila predstavljena u Atriju naše Akademije. Riječki nadbiskup Josip Pavlišić tada je o autoru i knjizi,
istarski skromno i duhovito rekao: “Hvala delu i težaku!" Doista - ovom knjigom otkriveno je novo lice Istre, Kvarnerskih otoka, ali i
cijele Hrvatske i onih prostora u kojima se uvriježila i ukorijenila glagoljica. Toj knjizi i njezinu autoru 1984. u Nacionalnoj i sveučilišnoj
biblioteci bila je posvećena izložba pod nazivom Tragom glagoljskih natpisa. Izložbu sam priredio zajedno s kolegom Borisom Krenom.
Knjižicu s mojim popratnim tekstom opremio je Mladen Kuzmanović. Bilo nam je drago, zabavno i poučno surađivati sa šjor Brankom
u staroj, prekrasnoj zgradi Sveučilišne knjižnice, kao jednom davno za izložbu o glagoljici u riječkoj Naučnoj biblioteci na Dolcu. U to
isto vrijeme se upravo dovršavala Aleja glagoljaša. Želimir Janeš, koji je bio vršnjak Brankov, a Janešova supruga Ženka bila je
Brankova kolegica sa studija, smatrao je jednako kao i ja da planirano i već određeno mjesto u Aleji glagoljaša - Glagoljaški lapidarij
- ponudimo Branku da ga osmisli i uredi po svome viđenju. lako je Želimir Janeš već ranije, u sklopu cijele Aleje, napravio skice za to
obilježje, rado ga je prepustio Branku Fučiću. Sastali smo se, kao obično, u Roču kod barba Radića i moje sestre Ljube, otišli do sela
Bernobići: Branko Fučić, Želimir Janeš, Vlado Pernić, Josip - Bepo Cerovac i ja. Razgledali smo teren, zakolčili ga, i tako odredili, svi
zajedno, prostor Glagoljaškog lapidarija, pred kapelom, pod lipom. Lako smo se dogovorili o izlošcima, a za Bašćansku ploču složili smo
se da ona bude onakva kakva je, s obzirom na uklesani tekst, izašla ispod klesarovog dlijeta. To je bio poseban izazov jer je Ploču trebalo
otčitati precizno, paleometrijski, to jest u retku može stati onoliko slova koliko ima za njih mjesta. Tako je nastalo konačno Fučićevo
čitanje Bašćanske ploče. Među najstarije spomenike naknadno je uvršten i u zid postavljen Supetarski fragmenat koji je pronađen u šuti
i kamenju bivšega samostana u Svetom Petru u Šumi. Kamen s glagoljskim i ćiriličkim slovima pronašla su djeca kad su raščišćavala
teren. Natpis je pročitao i analizirao grafijski sastav slova Branko Fučić, Lapidarij je doista lijepo oblikovan, i Fučić ga je kasnije još na
dva mjesta postavio: u Portu kraj Dubašnice (za one koji manje putuju: blizu Malinske), i u Valunu na Cresu - na mjestima kuda je rado
išao, i gdje se ugodno osjećao. U Valunu smo se sreli na dan svetoga Marka, dok smo - Mladen Kušec, Pavlica i ja - snimali emisij
“Putujmo Hrvatskom"'. Pavlici je posvetio tada knjigu (koja je do tada bila moja): Apsyrtides. Kako smo svi zajedno bili radosni
nenadanim susretom u krugu dobrih ljudi!

Kao što je rado dolazio u Porat i u Dubašnicu, tako je rado dolazio u Roč i u Hum. Za mlade glagoljaše koji su sudjelovali u radu
Male glagoljaške akademije uvijek bi našao vremena i rado se odazvao. Te smo glagoljašiće, žakniće, zajedno vodili na izlet po Istri.
Ništa mu nije bilo teško. Zajedno smo nekoliko puta putovali i putovima Istarskog razvoda. Za taj je spomenik srednjovjekovne Istre

»